Iako su novinari veoma svesni koje teme će izazvati žestoke napade na internetu, teže je u stvari naći odgovor na pitanje da li je uznemiravanje kojem su oni izloženi koordinisano, tj. da li te poruke mržnje šire botovi ili mnoštvo stvarnih agresora, kao i da li agresori izražavaju svoja stvarna osećanja ili se tako ponašaju samo u svrhu podrške određenoj agendi, možda čak i u zamenu za finansijsku naknadu.

Uglavnom, koordinisani napad nije samo reakcija na neko mišljenje ili informaciju koju je objavio novinar, već je to deo usklađenog napora da se kontroliše narativ. Kampanje uznemiravanja na internetu obično krenu od tvita ili objave neke uticajne osobe, uglavnom predstavnika političke stranke ili pokreta, pa se onda novinari koji su meta otvoreno spominju ili se daju informacije na osnovu kojih se lako može prepoznati da se radi o njima. Poruku onda odmah širi dalje grupa korisnika koji su bliski ovoj uticajnoj osobi. U sledećoj fazi, pratioci i grupe sledbenika ranije pomenutih korisnika organski krenu da dalje šire poruku, pretvarajući je u goruću temu. U ovoj fazi, uobičajeno je da se pojavi veliki broj anonimnih naloga, koji su uglavnom nedavno napravljeni i onda učestvuju u širenju poruke. Ovi nalozi su obično kompjuterski generisani nalozi na društvenim mrežama i poznatiji su kao botovi.

Na kraju, veb sajtovi i informativni mediji koji su bliski uticajnoj ličnosti ili podržavaju sličnu ideologiju podržaće sveprisutnu kritiku na račun novinara koji su meta, čime će dati kredibilitet internet kampanji i dati na važnosti ideji da se ne treba verovati novinarima koji su meta, njihovim vestima i mišljenima. Tako će se dati legitimitet daljim napadima.

Nakon otkrića o postojanju „fabrika trolova“ i organizovanim internet kampanjama mržnje širom Evrope, teško je proceniti koliko mržnja koja se širi u internet sferi predstavlja stvaran odraz društvenih osećanja, a koliko ona u stvari nastaje kao deo koordinisanih napora da se zastraše i diskredituju novinari. Kada se razume ko su agresori, kao i koji su njihovi motivi, to bude veoma zanimljiva tema za mnoge novinare koji su meta napada, a nekima od njih to čak postane i mehanizam pomoću kojeg se suočavaju sa tim. IPI je intervjuisao novinare koji su rekli kako su proveli dosta vremena analizirajući potencijalne identitete svojih napadača na osnovu njihovih internet profila jer su tako želeli da preuzmu kontrolu nad situacijom i da pokušaju da razumeju koji su razlozi za talase veoma ličnih napada koji su delovali potpuno neshvatljivo.

„Jedan od najboljih mehanizama za prevazilaženje toga jeste da nekako prebolim činjenicu da se to meni dešava, da nisam žrtva i da mogu ovo da iskoristim za svoj rad“, rekla je azerbejdžanska slobodna novinarka Arzu Gejbulajeva u svom intervjuu za IPI. „Počela sam da čuvam linkove iz priča [u kojima sam bila meta], i snimila sam ekran [nasilnih] Facebook objava i komentara na sajtu, pa sam godinu dana kasnije imala priliku da pišem o tome. Predložila sam priču o trolovima u Azerbejdžanu jednom od medija sa kojima sam sarađivala i naravno moja lična priča je bila jedan od sastavnih delova članka. Nisam se toliko fokusirala na svoju priču [već više] na to koliko su oni [trolovi] efikasni kada je reč o određenim političkim događajima, kako ih vlade regrutuju, odakle dolaze itd.“

U istraživanju se došlo do saznanja o sličnostima između vrsta internet napada kojima su izložene novinarke u Evropi. Ovi napadi se otprilike mogu podeliti u sledeće kategorije:

Omalovažavanje

Cilj ovih poruka je da se omalovaži novinarski rad žena samo zato što su žene. Poruke su često snishodljive i njima se preispituje sposobnost novinarke da obavlja svoj posao. Najčešće se dešava kada žena piše o temama u oblastima koje inače pokrivaju muškarci, kao što su politika, ekonomija, tehnologija i sport.

„Imam utisak“, kaže jedna novinarka IPI-iju, „da nemam pravo da imam mišljenje samo jer sam žena“.

Druga novinarka iz Poljske se seća da je dobila poruke u kojima je pisalo: „Kako vi možete znati išta o istoriji Poljske ako ste žena?“.

U nekim slučajevima, ime novinarke se koristi u deminutivu.

„Nikada nijedan od kolega koji su ovde radili pre mene (reč je o španskoj nacionalnoj radio emisiji „Hoy por Hoy“ na radio stanici Cadena SER) nije doživeo da mu rad kritikuju tako što mu izgovaraju ime u deminutivu“, objasnila je španska novinarka Pepa Bueno. „U mom slučaju, oni žele da omalovaže mišljenje koje iznesem u jutarnjem izdanju, pa me zovu ’Pepita’. To je tako često, a to je ono što se naziva „lagano“ uznemiravanje.“

Seksističke uvrede

Cilj ovih poruka je da se ponize novinarke zbog svog fizičkog izgleda, a da se pritom ne pominje nužno njihov novinarski rad.

Novinarke iz Poljske su, na primer, napisale kako su najnasilniji komentari koje su dobile njih opisivale kao „debele“ i „ružne“, ili „kurve“ ili „drolje“, upućujući na njihov stil oblačenja. Ovo je najčešći obrazac, i to u svim zemljama.

Eksplicitne i skrivene pretnje seksualnog nasilja ili smrti

Eksplicitne pretnje su zastrašujuće poruke kojima se izražava otvorena želja za smrću ili fizičkim nasiljem na račun novinara ili direktna upozorenja o smrti ili fizičkom nasilju.

Skrivene ili indirektne pretnje izgledaju na prvi pogled bezopasno, ali ih onaj koji ih prima smatra pretećim. Zastrašujuća priroda ovih poruka se obično nasluti iz konteksta.

Pretnje i uvrede usmerene na porodicu i bliske

Novinari kažu i da su članovi njihove porodice i kolege isto tako dobijali pretnje, uvrede i ponižavajuće poruke. Osim toga, novinarke su češće meta poruka u kojima se preti njihovoj deci ili se pominju deca, što se ređe dešava muškarcima novinarima.

Na primer, neki anonimni korisnik je pisao novinarki koja je bila meta kritika i uvreda na Twitter-u i rekao joj: „Ti si se beše skoro porodila, kako ti je sin“?

„Kada je reč o majkama, kada nasilje stigne do vaše dece, ne osećate se samo vi ugroženo“, kaže španska novinarka Kristina Falaras. „Kada dobijete poruku u 7 ujutru, „Ubićemo ti decu, ovo dete od 5 i ovo od 10 godina“, to vam naravno, promeni život.“

Kampanje sa ciljem da se novinarke profesionalno diskredituju

Ovo su poruke čiji je cilj da se posumnja u sadržaj onoga što novinarka objavljuje, pa se ili pominje njen intelektualni kapacitet ili se aludira na činjenicu da taj sadržaj odražava lične ili pristrasne interese same autorke. Ovoj vrsti napada su izloženi i muškarci novinari, ali kada je reč o ženama napade obično prate i poruke mačo prirode, omalovažavanje i ponižavanje.

Drugi tip napada je naročito vezan za prezrive komentare u vezi sa radom novinarke jer se njen poslovni uspeh vezuje za njen ljubavni život. Mnoge novinarke koje su bile deo ove studije su rekle da su dobile mnogo komentara na društvenim mrežama u vezi sa navodnim „seksualnim uslugama“ koje su verovatno morale da pruže da bi došle do pozicije na kojoj su sada.