Novinari koji rade u redakcijama koje nemaju sistem za rešavanje problema internet uznemiravanja, kao i slobodni novinari, kažu da su im kolege i prijatelji najvažniji izvor podrške kada su meta uznemiravanja. Kada imate mogućnost da to što ste zabrinuti podelite sa kolegama koji su imali slično iskustvo, to vam daje osećaj da niste sami u ovoj oluji, čime se učvršćuje suštinska ideja da će novinarska zajednica to izdržati zajedničkim snagama.

Značaj podrške kolega je u stvari praksa koja je nastala iz spontane potrebe novinara da podele bol sa kojim se suočavaju, tako da dobro osmišljene strategije za suzbijanje internet uznemiravanja, pored ostalih sredstava, podrazumevaju i neku vrstu strukturisane podrške kolega. U okviru ove podrške inače se podrazumeva i imenovanje i obuka određenih članova redakcije za koje se može lako može utvrditi da mogu da ponude pomoć, bez obzira na njihovo mesto u hijerarhiji i strukturi odgovornosti.

Međutim, iako je podrška kolega često jedino dostupno sredstvo, i bez obzira na to što može da pruži neki stepen podrške, postoji osećaj da je ta podrška ograničena. Ali ipak sve druge posledice internet uznemiravanja – kao što je gubitak kredibiliteta koji nastaje zbog vređanja na javnim platformama ili autocenzura do koje može doći prirodno zbog ovakve vrste pritiska– zahtevaju mnogo temeljnije strategije koje su samo neke redakcije uspele da usvoje do sada.