Internet napadi mogu predstavljati veliki psihološki teret za novinare i mogu uticati na njihovu sposobnost da rade svoj posao bez straha od odmazde, a isto tako mogu uticati i na njihov kredibilitet u društvu. Međutim, mnogi od ovih napada spadaju u okvir zaštićenog govora na osnovu međunarodnog prava. Nekima od ovih napada može se baviti i krivično pravni sistem, naročito direktnim pretnjama nasilja i ponovljenim uznemiravanjem koje dostiže nivoe proganjanja. Uvrede, naročito kada je novinar javna ličnost, inače predstavljaju zaštićeni oblik govora, dok klevetničke optužbe treba rešavati u građanskopravnom postupku.

U toku su razgovori između platformi na društvenim mrežama i redakcija da bi se identifikovala pravna sredstva kojima će se na društvenim mrežama ograničiti napadi protiv novinara bez sprečavanja slobode govora.

Iako tvrdi da je „glavni prioritet u Twitter-u poboljšanje kvaliteta ’zdravog’ javnog razgovora, a bezbednost je ključni deo ovog cilja“, predstavnik Twitter-a je rekao IPI-u da još uvek ima puno posla. „Nastavićemo da otvoreno komuniciramo sa zainteresovanim stranama širom sveta kako bismo se postarali da stalno učimo o novim pojavama zlonamernog ponašanja, a i da znamo da su naši proizvodi i politike ažurirani u skladu sa tim“.

Slično tome, IPI je dobio informacije od Facebook-a da je preduzeto nekoliko mera da se reši ovaj problem. „Mi znamo da su novinari, posebno žene, naročito meta internet trolova i nasilnika. Mi ovo shvatamo veoma ozbiljno i posvećeni smo tome da pomognemo novinarima da budu bezbedni na našoj platofrmi. U tom smislu, već godinama proaktivno radimo na ovoj temi sa medijskim kućama, nezavisnim novinarima, lokalnim i svetskim stručnjacima, da bismo razumeli kako možemo poboljšati naše alate i politike“.

Uvažavajući činjenicu da se kompleksno pitanje napada na novinare može samo delimično rešiti zakonskim merama i saradnjom sa platformama, medijske kuće sve više teže da razviju efikasne interne strategije za rešavanje ovog problema.

Razvoj strategija redakcija za moderaciju razgovora na mreži je još uvek u ranoj fazi i ne postoji potvrđena formula. Redakcije koje smo posetili ili kontaktirali sa njima u okviru ove studije usvojile su različite pristupe, upravljajući se, pre svega, raspoloživim resursima, a potom i relevantnošću razvoja odnosa poverenja sa zajednicom korisnika. Medijske kuće za koje je važno da stvore aktivne zajednice čitalaca na internetu verovatno će više ulagati u moderaciju razgovora na internetu, sa ciljem da se suprotstave napadima na novinare i da dobiju podršku zajednice za njih.

U tom smislu, razumevanje identiteta internet agresora je važno ne samo za novinare koji su meta napada, već i za moderatore internet diskusija, čiji je cilj da se postaraju da internet diskusije odražavaju različitost mišljenja koja postoje u društvu. „Verujem u dijalog“ je rečenica koju smo čuli od mnogih menadžera za zajednice na društvenim mrežama i menadžera društvenih mreža u okviru ove studije. Rekli su da su koristili ovaj princip pri odlučivanju o tome koji sadržaj treba ukloniti, blokirati ili isključiti iz internet razgovora (u zavisnosti od toga šta data platforma dozvoljava) i sa čime bi se moglo i treba suočiti i raspravljati kao odraz osećanja koja postoje u društvima u kojima oni pišu. Menadžeri za zajednice na društvenim mrežama (engl. communities managers) su rekli da se i oni nadaju da će takva vrsta angažovanosti navesti neke korisnike da shvate da su kritike i ispravljanje dobrodošli, ali da uvrede i pretnje nisu prihvatljive .

Nažalost, iako redakcije prepoznaju veoma problematične posledice internet uznemiravanja na novinare, one nemaju dovoljno resursa koje bi se opredelili za pravilnu strategiju prevencije i zaštite. Ovo se desilo recimo u slučaju novina Gazeta Wyborcza u Poljskoj, koje predstavljaju jedan od nezavisnih glasova u ovoj zemlji, i često su meta prilično ujednačenih talasa uznemiravanja novinara. Iz novina Gazeta Wyborcza, u kojima rade dobro obučeni moderatori za zajednice i društvene mreže, rekli su nam da su čak osećali da treba da isključe komentare za tekstove o izbeglicama zbog velikog broja poruka sa izrazima mržnje koje su dobili jednom prilikom. „To nije bila diskusija, to je bila reka mržnje koju nismo mogli da kontrolišemo“, objasnio je urednik za društvene mreže u ovim novinama. Međutim, čak ni tako ekstremna mera kao što je zatvaranje komentara ne sprečava širenje napada na platformama društvenih mreža.

Neki od intervjuisanih novinara su takođe rekli da su doneli odluku da ne budu prisutni na nekim platformama društvenih mreža da bi pokušali da ograniče broj objava sa izrazima mržnje koje dobijaju. Većina novinara i ovu meru smatra ekstremnom i teško održivom u današnjoj novinarskoj stvarnosti jer danas platforme društvenih mreža ne služe samo da novinari prikupljaju informacije, već predstavljaju ključno sredstvo za širenje ideja i informacija.

U manjim redakcijama, kao i onim srednjim, koje nisu u mogućnosti da angažuju u okviru punog radnog vremena menadžere za zajednice na društvenim mrežama i moderatore za odeljke za komentare, obično sami urednici i novinari moraju da izdvoje vreme da pregledaju komentare korisnika i moderiraju diskusije. Često to rade van radnog vremena ili onda kada bi trebalo da imaju pauzu. Inače se i potcenjuje psihološki uticaj koji proizlazi iz čitanja velikog broja komentara sa izrazima mržnje upućenih samoj osobi ili njenim kolegama.

Naše istraživanje je pokazalo da je razvoj strategija za suzbijanje internet uznemiravanja u ranoj fazi, ali i da je neophodno razviti redakcijsku kulturu da bi se ovo pitanje rešilo na holistički i koordinisani način. Utvrdili smo da, iako je sve veći broj nasilnih poruka i poruka mržnje koji se upućuju novinarima, kao i žestokih napada posebno na novinarke, nepobitna realnost svih onih koji su doprineli ovoj studiji ipak jasno svedoči o tome da kod nekih novinara i menadžera redakcija postoji određeni stepen apatije, nezainteresovanosti i nemoći koji nastaju usled ograničenog znanja o protivmerama, sveukupne novine ovog fenomena, kao i često ograničenog razumevanja rodno zasnovanih napada.

Neki novinari sa kojima smo razgovarali rekli su da nisu, ili neće, prijaviti nasilne objave svom nadređenom. S jedne strane, ovi novinari su se plašili da bi se to moglo negativno odraziti na procenu njihovog rada i profesionalnu reputaciju, a neki su sa druge strane rekli da nemaju dovoljno poverenja da će dobiti adekvatnu podršku svojih nadređenih. Neki novinari koji su prijavili nasilne poruke svojim menadžerima nikada nisu dobili nikakav odgovor.