Ako redakcije imaju sposobnost da razviju i sprovedu strukturisane sisteme zaštite i prevencije kako bi se suprotstavile internet uznemiravanju svojih novinara, ta sposobnost često zavisi ne samo od strateškog donošenja odluka u medijskoj kući, već i od dostupnosti resursa neophodnih za postavljanje takvog sistema.

Tokom ovog istraživanja, pregledali smo i uporedili strategije zaštite koje su usvojile medijske kuće koje su dosta radile na tome da pojačaju svoje prisustvo na mreži i nastojale da izgrade zajednicu i uvedu moderaciju komentara kao sastavni deo svojih novinarskih aktivnosti. Ova studija se posebno bavi iskustvom privatnih medijskih kuća kao što su Guardian (Velika Britanija), Spiegel Online (Nemačka) i Cadena SER (Španija), kao i javnih medijskih servisa u Nemačkoj, Finskoj i Velikoj Britaniji.

Posmatrajući različite vrste pristupa koje su usvojile prethodno pomenute medijske kuće, neke od zajedničkih osobina koje se mogu uvideti su sledeće:

  • Jasno se prepoznaje da je internet uznemiravanje usmereno na novinara u stvari i napad na celu redakciju.
  • Priznaje se da su žene, kao i pripadnici manjinskih grupa, ili novinari koji pokrivaju teme u vezi sa tim, češće na meti napada, i to na brutalniji način.
  • Internet napadi na novinare se posmatraju kao element šireg fenomena govora mržnje i širenja dezinformacija, što sve potkopava same temelje novinarstva i demokratske razmene ideja.
  • Razvijaju se preventivne mere, uključujući redovne radionice o pitanjima poput bezbednosti na mreži, novim temama koje češće privlače zlostavljanje, kao i pitanju kako se nositi sa emotivnim bolom koji može biti posledica internet nasilja.
  • Menadžeri redakcije se posvećuju unapređenju kulture redakcije da bi se novinari osećali manje neprijatno dok iznose svoje iskustvo uznemiravanja. Ova posvećenost podrazumeva da se novinarima ponudi mogućnost nekoliko početnih tačaka preko kojih mogu da pristupe kanalima podrške da bi im se olakšalo traženje pomoći. To podrazumeva i namenske adrese e-pošte, grupe za ćaskanje na mobilnim uređajima, direktan kontakt sa menadžerom koji je zadužen za njih i osobama za kontakt sa publikom, kao i mrežu kolega koji pružaju podršku, a inače su obučeni da procenjuju rizik i znaju kako da reaguju na traumu.
  • Sklonost ka održavanju redovnih sastanaka sa menadžerima za zajednice, digitalnim urednicima i različitim informativnim timovima zbog „provere zdravstvenog stanja“ u vezi sa radom na društvenim mrežama. Ove provere omogućuju timovima da saopšte sa kojim se problemima suočavaju u svom svakodnevnom radu i omogućuju komunikaciju kojom se stavlja do znanja da postoje mehanizmi podrške kad god je to potrebno. Kada su krizna vremena, takvi sastanci se mogu održavati češće.
  • Razvoj skupa smernica i protokola za sprečavanje i suzbijanje internet napada, u kojima se jasno naglašava koji sadržaj će se odmah ukloniti i koje će biti alternativne strategije za sadržaj koji se ne može ili ne sme ukloniti. Sve redakcije koje su učestvovale u ovoj studiji su se složile da se zbog brzih promena u tehnologiji, izmene alata društvenih mreža, ali i političkog pejzaža iza internet napada, usvojene smernice moraju stalno procenjivati i ažurirati. U nekim slučajevima, redakcije su odlučile da isključivo usmeno prenose protokole, tokom češće organizovanih okruglih stolova i radionica, da bi se osigurali da su svi ažurno obavešteni.
  • Da postoji opšta saglasnost, iako postojeće sudske procedure koje se bave internet uznemiravanjem nisu toliko delotvorne koliko bi trebalo da budu, da je važno policiji prijaviti slučajeve pretnji, seksualnog uznemiravanja i uvreda kako bi se povećalo razumevanje fenomena internet uznemiravanja među pripadnicima policije i pravosuđa. Za one redakcije koje imaju pristup pravnoj odbrani, pokretanje krivičnih prijava ili tužbi protiv internet napadača se takođe pokazalo efikasnim u sprečavanju daljih napada.

Redakcije imaju različita iskustva u radu sa platformama društvenih mreža kada se zahteva uklanjanje sadržaja. Zaista, iskustvo koje imaju redakcije u Velikoj Britaniji i Nemačkoj, u kojima platforme društvenih mreža imaju i lokalne kancelarije i u njima rade zaposleni koji znaju jezik tih zemalja, razlikuje se u velikoj meri od iskustva njihovih kolega u Poljskoj i Finskoj. Menadžeri za zajednice i urednici koji su učestvovali u ovoj studiji izrazili su želju da razviju bolje puteve komunikacije sa platformama društvenih mreža kako bi se brzo uklonio problematični sadržaj, poput pretnji i doksinga.

Razlikuju se i prakse u zavisnosti od načina na koji se moderira internet platforma, a na to delimično utiče i realnost u kojoj rade novinari i medijske kuće. Neke redakcije su uspešno usvojile premoderaciju, što podrazumeva da će komentari korisnika biti objavljeni tek nakon što ih pregleda urednik, kao i zahteve za registraciju pravog imena, a to su recimo Helsingin Sanomat u Finskoj, Diari ARA u Španiji i Gazeta Wyborcza u Poljskoj, kako bi ograničili broj nasilnih komentara na svojim sajtovima.

Samo je nekoliko redakcija do sada, i to one koje imaju bolje resurse, prijavilo da koristi softvere koji rade na osnovnu veštačke inteligencije kako bi se obezbedilo da potencijalno problematične objave ipak privuku pažnju redakcije i menadžera za mreže što ranije. Bez obzira na to što se softver veštačke inteligencije smatra veoma korisnim alatom, menadžeri za zajednice smatraju da on ne može da zameni ljude moderatore. Iako je tačno da je poboljšana sposobnost softvera AI da identifikuje potencijalno problematične komentare, istina je i da su agresori (ljudi, ali i botovi) uspeli da uspešno razviju i jezik i alate da izbegnu da ih veštačka inteligencija prepozna i otkrije.

Naši intervjui sa novinarima, urednicima i menadžerima informativnih sadržaja su nam pokazali da postoji sve veća svest o tome da je potrebno razviti strategije za rešavanje problema koji će se samo uvećavati. Istovremeno, postoje jasni dokazi na osnovu kojih se vidi da su žene i pripadnici manjinskih grupa naročito mete internet agresije, čim se samo utvrdilo uverenje među posmatračima da su rodna ravnoteža u redakciji, kao i rodno-senzitivni pristup u odnosu na sadržaj koji se distribuira isto tako ključni da bi se obezbedilo da žene koje su meta internet napada osećaju da imaju punu podršku i da se osećaju osnaženo u svom radnom okruženju.